Page 13 - Dišpet

DIŠPET
i moralnoj arhitekturi – prosudbenom sustavu kojim su prožete autoričine kratke (pri)misli bliske aforizmima, pripovijetke nadahnute životnim iskustvom, iskrenjima u obiteljskom krugu i podneblju stasanja, te poezija koju resi začudna jezgrovitost, gotovo eksplozivan naboj emocija i osude onoga što Nela Pamuković Servantes smatra da zaslužuje kategorično vrijednosno opredjeljenje.
Ali, koliko god stamena u stajalištima i određenjima, ova nimalo obična književnica lirski je (bezmalo) rastočena kad u njenom izričaju prevladaju osjećaji, uspomene... kada dotiče rane na duši koje nikad zacijeliti neće, pri poniranju u neobolovane sukobe, kada je „promjena vremena“ podsjeća na ožiljke što se javljaju fantomskim probadanjima u davno amputiranim udovima. Upravo u prostoru u kojem traju jeke patrijarhalnih grubosti, na koje se žene Dalmatinske zagore naviknu kao tovar na batine, u ambijentu omeđenu ustaljenim omalovažavanjima „čudnog izbora“ djevojke koja životnu misiju prepoznaje u pomaganju slabijim, Nela Pamuković Servantes pronalazi ulomke svoga iz dišpeta slaganog mozaika – stvara ljepotu, kao što graditelj podiže bunju, suhozidno sklonište od mahom neobrađena kamena, ugrađujući u tu čudesnu strukturu odraze dalekih nadahnuća.
Većina pisaca predgovora – vjerujući da pomaže snalaženje budućem čitatelju – upozori na ovaj ili onaj
11