Page 13 - Obitelji s ljubavlju

***
Navodno da sam i ja doživio gotovo istu sudbinu kao i lju- bimci, što se sve dogodilo dok sam otprilike prepolavljao četiri godine (4:2=2; evo koristim svaku priliku da malo vježbam ma- tematiku), ali nemam o tome nikakvih saznanja, ni pisanih poda- taka, jer je to bilo doba mračnije od srednjeg vijeka i jer sam u to vrijeme živio u totalnom neznanju. Navodno sam u to doba još uvijek kenjao i pišao po stanu bez nekog većeg reda i upozorenja i već su se starci dogovorili da me se dade nekome negdje na selo, u neke dobre ruke, ali su se predomislili u svrhu roditeljske ljubavi, koja ti to ne dopušta iz nekog razloga dok si još roditelj.
Dakle, osim mene, trajno su obitavali u našem stanu još je- dino stara i stari i to je, kako bi se po domaćem reklo, sve što se može pokazati kad se otvore vrata naše obitelji.
***
Ali zato naša kuća, to je stvarno nešto posebno i tu se ima što pokazati. Dvanaest katova, i to sve jedan iznad drugog, da vlastitim očima ne povjeruješ. Kad si mali, moraš leći na leđa da bi mu vidio posljednji kat. Popneš li se na dvanaesti kat i otvoriš prozor, zinut ćeš u čudu, ispod tebe lete avioni, helikopteri, ptice, roje se oblaci i proizvode kišu i nevrijeme, a ti gore uživaš u sun- cu i pogledu. A pogled, pogled puca nemilosrdno na sve strane i unedogled, pa sam se vrlo često znao popeti na sam vrh i po cijelo poslijepodne i večer, zajedno sa zalaskom sunca, pucati od zado- voljstva na sve strane. To je najviši neboder u naselju i dovoljno je da samo zineš da si iz Žirafe i svi te odmah drukčije gledaju i točno znaju gdje stanuješ. Nema ti tu više objašnjavanja: druga ulica lijevo, treća desno... Sve se zna, samo veliš Žirafa. Od milja smo joj tepali Žižo, Žižonja i tome slično. Neki naši gradovi ima- ju upola manje stanovnika od našeg Žižonje tako da nas ima toli-
13