Page 20 - Obitelji s ljubavlju

Rat je sve više bjesnio. Grad je već promukao od čestog urli- kanja i zavijanja i sve je to već počelo podsjećati na žablji kreket, ili smo se mi jednostavno već priviknuli na sve zvukove. Meni je ustvari bilo svejedno kojim zvucima moj grad plaši neprijatelje, budući da me i taj kreket, jednako kao i urlik, prisiljavao na bes- poštedni juriš na četvrti kat po cijenu života, života koji se sve više pretvarao u utrku bjesomučnog preskakanja 108 stepenica. Što je još gore, i dalje mi se događalo da počnem rafalnu paljbu na trećem katu, i onda onakav usran i zadihan stignem u stan i pitam se: kog si vraga trčao kao bez duše? Znam da se to moglo svakome dogoditi, ali zašto se iz nekog razloga uvijek događalo baš meni?
Sad kad sam konjina od četrnaest godina i kad bih to sve podnio kao od šale, sad su mi rat završili. Lako ti je mučiti ne- kog kad je mali i slabašan i kad ima deset, jedanaest ili dvanaest godina.
***
Za vrijeme tih uzbuna i zračnih napada naš je neboder trpio značajne gubitke, ne toliko u živoj sili koliko materijalno. Svaki put nakon prestanka napada ispostavilo se da je poneki stan ostao bez dragocjenosti koje su se uglavnom čuvale za teška vremena, a kako su takva upravo nastupila, gubitak je bio još veći. Policija koju smo pozvali ljubazno se odazvala da si malo od silne važ- nosti pred nama trtarošima popravi moral, a onda bi, onako važna
20