Page 25 - Obitelji s ljubavlju

usput, olakšavao do te mjere da sam već bio mršav kao štap, što mi je jako lijepo pristajalo uz broj na golmanskom dresu.
Doktor, komu me stara u međuvremenu odvela, rekao je mami da se nepotrebno brine, da je sa mnom sve u najboljem redu, i da je to s probavom sve normalno, i da će to sve samo od sebe prestati kao rukom odnešeno, i samo neka dođe mir, što mi je i prepisao na recept.
Sljepko nije imao nikakvog problema s tim uzbunama i nikad nije silazio u sklonište jer se lift zbog naređenja ratnog stožera nije smio koristiti u vrijeme uzbuna, što sam ja kršio sve dok me nisu otkrili. Dok bi, zbog mraka nastalog trajnim iskap- čanjem vida, on onakav dokljuckao do podruma, rat bi već i za- vršio, pa bi samo ispao smiješan što još uvijek bježi u sklonište, a rat je, hvala Bogu, već odavno gotov. Tako je on ostajao u svome stanu, i ja sam mu služio da mu detaljno ispričam sve živo što se u skloništu događa, a što je on naprosto gutao kao ja bombone i čokolade koje uvijek imaš u pričuvi kad se nadaš da će ti doći najbolji prijatelj. Tako bismo mi poslije uzbune sjedili u parku i ja mu precizno i u brojkama pričao o svemu što ga je zanimalo, naravno, sve dok je imao čokolade i bombona po džepovima jer uzalud mu poslije interes. A što se tiče brojki, tu sam precizan kao sat. Ta moja prirođena brojčana preciznost nažalost nema nikakve veze s matematikom koja je još preciznija od mene. I tako, dok sam mu ja podnosio podrumski izvještaj, odjednom se stara prodere s četvrtog kata:
− Dolazi smjesta doma, tata ti je totalno poludio!!!
Zašto cijelo naselje mora uvijek čuti za svaki naš uspjeh. Otprašio sam u hipu, iako je još ostalo nešto “Bronhija” po
džepovima moga prijatelja.
Dojurio sam brzinom kojom me lift nosio i kad sam uletio
u stan zinuh od čuda: stari u traper odijelu, tenisice na nogama, 25