Page 28 - Obitelji s ljubavlju

Katkad je teško imati deset godina i staru na brizi sa svim njezinim problemima, a u svezi sa mnom.
U tim sam teškim trenucima ispod stubišta na drugom ulazu sagradio skrovište za koje nije znao nitko živ, osim mene, Sljep- ka i pasa lutalica. I kad mi je bilo najteže u životu, zavlačio sam se u to skrovište pa sam tu na prekide i preskoke i dobar dio ove knjige napisao i mazio se sa svojim lutalicama koji mi se nikad nisu rugali zbog mucanja, a tu sam i “Hrvatine” pjevao iz sveg glasa. Bili su to dani kad mi je sve išlo loše i katastrofalno, i škola i obitelj, sve osim mucanja, u čemu sam bio sve bolji i bolji. Je- dino nisam mucao kad sam pjevao, ili kad sam pisao, a za divno čudo niti kad sam o kretanju ratne sreće, ako u ratu uopće išta takovo postoji, podnosio izvještaj svom prijatelju Sljepku. Može biti da mu se priroda jednostavno nije htjela još i mojim šepavim pričanjem dodatno rugati. Možda i on nekim čudom preda mnom progleda, kad sam već ja pred njim prestao mucati.
Inače mucanje, za razliku od sljepoće, izaziva opću radost i veselje. Čim neki mucavac nešto zausti, to uvijek otvara mo- gućnost nasmijavanja širokih masa, a poglavito mog razreda kad ja počnem nešto odgovarati. Ako si već mucavac, kako bi bilo dobro da si barem onda i slijep pa da ne vidiš kako ti se svi smiju.
Najviše ih nasmijava kad mucavac priča vic o mucavcu, pa sam tako i ja morao svako malo pričati upravo ovaj koji je tako gorko i tijesno bio vezan uz moje ratovanje.
−Mmmmol ololiiiimimim,molimVVVVasvvv v a a a a an an an van!,
a tada upita Dino iz druge klupe.
− A što ćeš vani sinko?
−Trtrtrtr ebeb trebtrebamamamtrebamiiiiii ćići
ći ći ići na na na na W W W... − Trebaš ići na WC?
28