Page 35 - Obitelji s ljubavlju

duh, pa da si nitko i ništa, i upravo zbog toga smo se mi pravili duhoviti i smijali se i cerečili kad god je za to bilo, ali i kad za to nije bilo, ni mjesta ni prigode. Sve smo činili za pobjedu duha i morala.
Da bi sve izgledalo normalno i kao da uopće nije rat i kao da je baš sve super i naj-haj, organizirali smo i sportske susrete u vidu malog nogometa i pjevali hrvatske rodoljubne i ostale pje- sme, iako su se sad smjele pjevati i nitko nam ih više nije branio. Istina, rijetko koju utakmicu bismo mi priveli kraju jer bi svako malo sirene zavijale kao gladni vuci.
Dogovori oko tih utakmica su čitavu školu okupirali i digli na noge i samo se o tome danima razglabalo i samo se za te susre- te živjelo i tako temeljito pripremalo da smo izgubili bilo kakav interes za provjeru znanja i ocjenjivanje, za razliku od učitelja koji tome uvijek posvećuju najveću pažnju, tako da su čak morali iz škole pisati mom starom u rat.
Bili smo podijeljeni u dvije ekipe. U jednoj, mojoj, bili su svi klinci čiji su starci u ratu, a u drugoj svi ostali. Našu smo ekipu jedva skrpali jer se u rat nije išlo po tom ključu, tako da je bilo boraca koji su doma umjesto sinova ostavili kćeri, a one ti ne pružaju nikakvu garanciju uspješnosti na području nogometa, makar i malog, a bilo je također i puno boraca koji nisu nikamo otišli, a najmanje u rat, tako da nam je lijevo krilo morao igrati jedan mali Cico iz trećeg razreda, koji je jedva znao i govoriti, a onda si možete misliti kako je tek znao igrati, i kad još tome dodamo da nam je mucavac branio, nije nam se baš dobro pisalo budemo li se morali svađati oko rezultata. Zato je njihova ekipa imala po tri igrača za svako mjesto. Dogovor je bio da igramo tako dugo dok sirene ne zasviraju kraj. Postavili smo mreže kao na pravoj utakmici, a i curke su nas došle bodriti, pa sam se ja na golu bacao kao lud i u svim smjerovima i neovisno o tome ide
35