Page 42 - Obitelji s ljubavlju

Stari je sve rjeđe dolazio kući. Prebacili su ga na ratište oko Dubrovnika. A i ono malo što je dolazio, bolje da i nije. Ništa od mog prijašnjeg starog nije ostalo. Nije se više htio ni kartati, pa čak ni sa mnom. Uglavnom bi cijele dane izbivao, i to uglavnom po birtijama, ili bi po kući šutio kao zaliven. Koliko god je pre- ko cijelog dana šutio kao zaliven, toliko se po cijele noći derao kao pavijan. Čim usne, ispusti takav urlik da se ja odmah sjurim prema WC-u, a obližnji katovi u sklonište. Kao da je progutao sirenu s moje škole. A sve zbog nekog smiješnog sna, i to jednog te istog, koji uvijek sanja, a kojega se ja nikad ne bih bojao.
Od njih četvorice lešina, koji su zajedno otišli u rat, jedino je još on u upotrebi. Jedan je stopostotni invalid, a druga dvoji- ca su mrtvi. I što je još najsmješnije, ubilo ih kartanje. Prvo su kartali belot učetvoro i kad je trebalo krenuti na stražu, predizali su karte pa tko dobije najveću, ide prvi. Cobra je predignuo tref dečka i otišao, naletio izravno neprijatelju u zasjedu i izrešetali ga kao bubanj od veš mašine.
Nakon toga su kartali preferans jer je to igra samo za troje. I nadalje su oni predizali karte za izvršavanje svih vojnih naređe- nja, kao na primjer tko će u obližnje selo po rakiju, tko će odnijeti poštu, tko će ići na pišanje, tko će dignuti po koji tenk u zrak i tome slično, dok jedno poslijepodne nije Limač predignuo tref dečka i, vozeći ručak dečkima na položaj, zalutao u minsko polje i ostao bez vida i obje noge a dečki bez ručka.
42