Page 44 - Obitelji s ljubavlju

vremenu probio skroz do Moskve, Tokija i Pekinga. Čak štoviše, što sam ja više napredovao, on je sve više tonuo.
Od stare je bilo malo koristi, ona je samo neutješno plakala tako da sam se, nakon što više nisam trebao starom, okrenuo pre- ma njoj, da joj bar malo pomognem, pa smo se zagrlili i plakali jer u tim trenucima nikako nismo mogli naći ni trun razloga za veselje.
Vrijeme naših rastanaka bilo je još gore. Stari se služio uvi- jek jednim te istim prokušanim lukavstvom koje je mama svaki put iznova popušila. Neposredno prije rastanka bi se tako ispo- svađao sa starom - uvijek oko istih tema kojima bi svaki put pri- dodali pokoju novu, kao na primjer onu o novcu, da je to bio jedan opći pakao, a ne nikakav dom i obitelj - da bi onda iz tog pakla gotovo uz pjesmu i veselje otišao u rat jer, inače, vjerujem da ne bi mogao nikako. Ja bih uvijek prije toga odjurio u svoje skrovište pod stepenište svojim dragim lunjama jer nisam u to vrijeme baš dobro razumio odrasle i zašto mi sve to skupa rade. Da se nekako smirim i utješim, izmjerio sam svoju visinu da vi- dim koliko sam od zadnji put narastao jer sam tu, svim neda- ćama usprkos, fala Bogu, još uvijek odlično napredovao. Jedan metar šezdeset devet centimetara i jedanaest milimetara. Isuse i Marijo, pa kraj svih tih muka sad se još i smanjujem. Manji sam od jučer za dva milimetra. Prokleta je istina da zlo nikad ne do- lazi samo. Evo, ja se smanjujem naočigled, a njih se to sve skupa ništa ne tiče, nego su se radije i dalje svađali oko novca, kao da se novcem može kupiti moja visina.
A kod nas vam je novca uvijek bilo u izobilju. Ne baš da si kupimo auto ili svaki dan sladoled, ali toliko novčano izobilje je ipak vladalo da se oko toga nismo nikad morali svađati. Nekako smo uvijek našli dovoljno drugih tema za svađu, a najčešće smo kao temu koristili moju školu. Kad se ne bismo mogli ničega, ali
44