Page 52 - Obitelji s ljubavlju

Stari se sve više ponašao kao da mu je jedino stalo do domovi- ne, a malo ili gotovo ništa do njegove obitelji. Znao bi tako, na primjer, nazvati i onda kad ja dignem slušalicu, a ono tajac.
− Tata, jesi to ti?
A ono ni riječi, a znam da stari zove, jer čujem kako mu iza leđa u slušalicu bubnja, stenje i dahće Dubrovnik. Šuti tako neko vrijeme i onda odjednom klik, i nadalje samo čuješ tu, tutu, tu, tutu... Naime, kod nas su i telefoni mucali. Samo me uvijek rastuži. Kog vraga onda ne zove po noći kad ima poriv da se dere kao pavijan, a ne po danu kad šuti kao zaliven. Jedino ako raz- govor nije znatno jeftiniji kad se samo šuti?! Stara mu se uopće više neće javljati dok opet ne dođe doma, premda je on uvjerava da to uopće ne ovisi o njemu, nego o kartama. Stara je, mogao bih to i na sudu posvjedočiti, na starog bila ljuta kao ris. Nisam ga smio ni spomenuti. Starog i školu doma uopće nismo spomi- njali bez velike nužde. Što je najgore, znam da je stara dobrim dijelom u pravu i pomalo se i sam ljutim na starog. Koji je on razlog imao da sad u ratno vrijeme ide u Dubrovnik ako ga ni do sada, mislim u vrijeme mira, nije ni jedanput posjetio. Evo takav vam je moj stari. Sve naopako, i normalno da se onda i ja malo na njega ljutim.
***
Raspoloženje čitave obitelji bilo je sad u mojim rukama, što samo znači da je spalo na vrlo niske grane, i ja sam pokušavao
52