Page 66 - Obitelji s ljubavlju

kad je stari iznenada zdimio u rat. Okrenuo sam se na peti i pred očima čitave škole plus nastavničko vijeće perja pokislog, mada još do maloprije tako šarenog, dotjeranog i namirišanog, uputio se mom Sljepku na dvanaesti kat, kat nade i utjehe. Oglasio se tek na treću zvonjavu:
− Tko je?
− A tko bi mogao biti u to gluho doba?
− Jesam li ti rekao da mi tu gore ne dolaziš!!
− Ali jako mi je važno!
− Ništa nije tako važno!!
I vrata su nakon toga zanijemila i nijema crna rupa je nasta-
la na dvanaestom katu stan broj 24 bez ikakvog znaka života, i koliko god ja kumio i prosio, ništa se više nakon toga nije čulo, osim jedva čujnog jecanja, koje se zavlačilo u sve kutove svemi- ra, jednog dječaka odbačenog od svih samo zato jer istinski voli.
Ti glupani od odraslih ništa ne razumiju i nikakva korist od njih i promislit ću ja još dobro hoću li im uopće odrasti. Dvanaest tisuća katova sam se ja nakon toga spuštao s tom glupom torbom na leđima do mog gnijezda ispod stepeništa, gdje sam sve do je- danaest sati i trideset sedam minuta i dvije sekunde bio sam kao rak samac, jer ni moje lutalice nisu bile doma u to vrijeme budući da utorkom, četvrtkom i subotom u to doba naganjaju smetlare po kvartu. Ništa meni nije bilo jasno, ni ljubav ni prijateljstvo, ni rat ni mir, jer sam tad imao tek trinaest godina jedan mjesec i dva dana, pa sam u toj samoći od skrovišta samo sve više podgri- javao tužni pogled s očima punim suza i teretom kao kamen na srčanom zalisku.
***
Kad je stara to poslijepodne slučajno naletjela na moj po- gled, prenerazila se da netko u toj dobi može imati tako krvave
66