Page 83 - Obitelji s ljubavlju

− Tata, za ime Božje, pustite ovog jadnika, taj ne bi ni muhu zgazio. Ljudi, pa ovo je čista zabuna. Što može slijepac biti kriv, zar je dotle došlo da se i slijepih bojimo.
I vidim sve je ludo i svi su ludi, a ne samo moj stari, vrane su im ispile mozak, a vrlo vjerojatno i taj prokleti rat, alkohol i karte, i nitko da se nasmije i okrene na šalu, i dalje su svi smrtno ozbiljni i beskrajno čudni, a moj stari najčudniji od svih i još mi se čini da je i glavni u cijeloj toj sramoti:
− Ajde, sine, vrati se u školu, bolje bi bilo za tebe da ovo nisi vidio. Uvijek guraš nos tamo gdje mu nije mjesto.
Kad sam čuo da je i do sada uvijek normalni, staloženi i pre- dobri Sljepko počeo mljeti gluposti, bio sam siguran da sam se popeo na brod luđaka, a ne liftom na dvanaesti kat mog Žižonje:
− Poslušaj svog tatu. Tata radi samo svoj posao kao što sam i ja radio svoj. Sjeti se da sam ti pričao da čovjek mora učiniti sve što god može za svoj narod. Osim toga, nije sve tako strašno. Evo i ja sam pred tobom progledao kao što i ti preda mnom nisi mucao.
Sjurio sam se među moje lutalice u skrovište pod stepeni- cama drugog ulaza, prestravljen i očajan, ne shvaćajući ništa iz tog svijeta odraslih. Zar je moguće da netko tako dobar bude loš. Ili mi djeca vidimo sve krivo i naopačke i ako je tako, kako se uopće može razlikovati dobro od zla, ili su razlike stvarno tako male da moraš odrasti pa da ih tek onda vidiš, i da li to znači da ne mogu više nikada imati svog prijatelja jer ga ne razlikujem od neprijatelja. Izgleda da su nam životinje jedini izbor. I bilo mi je tako strašno i daleko najgore od svega do sada u tom mom du- gačkom usranom ratnom životu, i sigurno mi nikada ni neće biti teže jer nikad više neću biti ovako mali, i baš me je sam nečastivi na dvanaesti kat dovukao pa da još čujem kako stari govori svo- jim borcima da mu je to sve potanko njegov sin ispričao, pa sam
83