Page 101 - Odrastanje

mu da ću mu sve do u tančine ispričati čim stignem. Bok. Da čekaj, čekaj, samo malo, samo malo, da koliko on broji da mi je još ostalo....... Osam dana, tata, osam dana!! I tu sam mu naglo i namjerno prekinuo vezu ti, ti ti, ti ...... Baš mi sad treba da se radi prisluškivanja telefona i znatiželjnog starog još neko nepotrebno vrijeme kiselim u Kikindi.
Koji starci znaju biti davež!
1. 9. Četvrtak. Još 6 dana.
Paketu ni traga ni glasa, a navodno da su ga odmah, još isti dan, poslali i da su nadoplatili za hitnu pošiljku kao što sam im ja sugerirao.
Ja ću biti vrlo vjerojatno jedini vojnik Narodne Armije koji će se iz vojske morati vratiti obučen samo u bijele gaće, bijelu potkošulju i plave čarape. Moja generacija već naveliko paradira po kasarni u svojim plavim i sivim odijelima, nalik jedni na druge kao da su jednu uniformu zamijenili drugom. Iz aviona se vidi da se vraćaju iz vojske. Toliko su smješni da im se naprosto u lice moram smijati. Kao da je moda stala prije ko- jeg milenija kad smo krenuli u vojsku. I u donjem rublju bolje izgledam od njih.
2. 9. Petak. Još 5 dana.
Paketa nema.
Strašimo se raznim pričama, poput one kad su mog susje- da, koji se već skinuo i razdužio i otišao na željezničku stanicu, ponovno vratili u kasarnu, obukli i naoružali, pa je još ostao 36 dana ležati u rovu na granici, jer su tog jutra Rusi ušli tenkovi- ma u Čehoslovačku. Naravno da nam je poznato da Rusi i dalje posjeduju tenkove i da im se i nadalje ne može pretjerano vjero- vati, te da su još uvijek spremni na kojekakve psine i vragolije.
Ja ću, kad se, i ako se, ikada razdužim i skinem, pješice odjuriti izvan grada, što mi neće biti tako teško jer sam odslužio svoje u pješadiji, a onda dalje neću više pješice već autostopom, zato jer smo ipak motomehanizovana, a ne baš čista pešadija.
99